3. Zvučne kartice

Zvučna kartica je uređaj ili čip integriran na matičnu ploču koji se sastoji od niza A/D sklopova koji omogućuju snimanje i reprodukciju zvučnih signala na računalu. Zvučne kartice za osobna računala proizvode zvuk na dva bitno različita načina: Sintezom zvuka na način poput onog kako rade glazbeni sintesajzeri - reprodukcijom MIDI zapisa (*.mid, *.rmi, *.kar, itd.) te reprodukcijom PCM zapisa audio signala (*.wav, *.au, itd.).

Kod reproduciranja MIDI zapisa u stvari se šalju standardizirani kodovi za: vrstu glazbala, note, tempo, jačinu panorame, glasnoću, brzinu udara tipke, različite efekte (reverb, chorus, sustain, itd.) odgovarajućem MIDI procesoru koji proizvodi zvuk. Ovisno o MIDI procesoru dobiveni zvuk može biti vrlo kvalitetan, ali se na taj način ne mogu zapisati ili reproducirati glazbala koja nisu obuhvaćena u standardnom skupu MIDI instrumenata ili npr. vokali. Korištenjem PCM-a mogu se zapisati ili reproducirati praktički sve vrste audio signala. U suvremenim komunikacijama PCM je opće prihvaćen i univerzalan princip digitalnog zapisa analognih signala i ima dva ograničenja: ograničenje frekvencijskog opsega [Hz], te ograničenje dinamike [dB] te je PCM zapis audio signala višestruko dulji od MIDI zapisa. Na zvučnoj kartici izvana nalaze se ulazne priključnice za mikrofon (mic in), vanjski audio uređaj (line in), izlazne za vanjski audio uređaj (line out) te izlaz za zvučnike (speaker out). Na dijelu zvučne kartice koja se nalazi u kućištu računala nalaze se: sintetizator, pojačalo, DSP procesor, memorija, A/D/A konvertor, CD konektor te CD audio konektor. Pojačala na zvučnim karticama najčešće su male znage od 0.2 do 4W što je dovoljno za slušalice ili slabije pasivne zvučnike pa se zato najčešće koriste aktivni zvučnici ili audio pojačala koja se nalaze izvan kućišta računala. Za zahtjevne korisnike postoje i čipovi sa specijaliziranim DSP procesorom namijenjenim za razne obrade zvučnog signala kao što su zahtjevne kompresije i dekompresije (MPEG Layer III) te 3D kodiranje i dekodiranje (AC-3, Dolby Pro Logic). Pomoću CD konektora povezujemo zvučnu karticu direktno sa CD uređajem. CD audio konektor povezuje mogućnost čitanja audio CD u CD čitaču sa zvučnom karticom koja služi kao pojačalo za dovedeni slabi zvuk. Danas većina zvučnih kartica podržava i real time obradu audio signala dodajući mu 3D efekt. Ukoliko se na zvučnu karticu spaja samo jedan senzor treba ga spojiti na lijevi kanal i uključiti mono- opciju snimanja (jer je tada bespotreban stereozapis).
Sampliranjem tj. digitalizacijom analogni signal se pomoću AD (analogno digitalnog) konvertera pretvara u digitalne podatke. AD konverter u diskretnim vremenskim razmacima mjeri intenzitet analognog signala i dobivenu vrijednost pretvara u digitalni (binarni) kod.
Prednosti digitalnog zvuka pred analognim su ti što se dinamičko područje proširuje na više od 90 dB, kod procesiranja je moguća korekcija pogrešaka te ubacivanje odjeka. Kod analognog snimanja postoje relativno velika nelinearna izobličenja, dolazi do modulacijskog šuma, ograničena je korisna dinamika te elektroakustička kvaliteta ovisi o svojstvima medija. Kod digitalnog snimanja zvučnih signala takve smetnje ne postoje te elektroakustičke kvalitete ovise samo o sklopovskim komponentama.
Sažimanje podataka je postupak kodiranja podataka na takav način da konačni rezultat kodiranja ima manje bitova od originalnih podataka.
Sažimanjem se zauzima manje mjesta u memoriji i podaci se brže prenose ali se naravno gubi i na kvaliteti samog zvuka. Kvaliteta zvuka određena je trima glavnim faktorima: Sampling rate, Bit rate i kompresijom i svi oni utječu na veličinu zvučnog zapisa odnosno na vrijeme potrebno da se ti podaci skinu sa interneta na vaše računalo.
Na standardni CD moguće je snimiti 74 minute 16 bitnog, 44.1 kHz audio zapisa koji nekompresiran zauzima oko 650 megabyta.
Zvučni zapisi zauzimaju podosta mjesta na računalu pa treba uzeti u obzir da se na web-u nalaze što manje zvučne datoteke kako bi se stranica što prije učitavala i kako bi se što prije skinuli podaci na računalo. Reduciranjem veličine zapisa smanjuje se i kvaliteta zvuka. 22 kHz, 8 bit mono kvaliteta zvuka upotrebljava se kao standardni format slabije kvalitete zvuka i obično je dosta kvalitetan za govor.

Tabela 1

Za kompresiranje audio datoteka potrebna je specijalna kompresijska shema zvana codec. Najpoznatiji audio codeci su: Lame MP3 audio codec & exe, AC3Filter & Codec, Radium MP3 Codec itd.
Postoji mnogo codeca, ali su verzije MPEG-a posebno popularne za audio zapise.
Svaki tip računalne platforme i operativnog sustava koristi svoj jedinstven format audio zapisa za reprodukciju i snimanje. Neki od najpoznatijih audio formata koji se koriste na webu su: Wav, AU, Real audio (RA), MP3 (MPEG audio), Quick time, liquid audio.

Tabela 2
 

3.1. PCI audio

PCI audio čipovi, koji su počeli da se pojavljuju tokom 1996. godine, integrisani su ili na ma­tič­noj ploči ili na kartici u PCI slotu za proširenje. Do sredine 1998. godine, uspostavljen je trend proizvodnje PCI kartica koje obezbjeđuju poboljšane karakteristike primjena za muziku i ra­čunarske igre. Pošto je obrada zvuka postala zahtjevnija, tradicionalne kartice su podbacile zbog fizičkih ograničenja ISA magistrale. Problem je bio u širini propusnog opsega. Kvan­ti­ta­tiv­no gledano, dok je maksimum ISA magistrale samo 8 Mbajta u sekundi, PCI magistrala te­o­retski može da podržava prenose podataka brzine do 132 Mbajta u sekundi. Ovo ograničava zvuk na samo 16 kanala. Dok je to dovoljno za većinu računarskih igara, za profesionalne pri­mene zvuka je poželjno da ih bude 32, ili još bolje, 64. Neke ISA kartice primjenjuju vlas­nič­ku tehnologiju da bi povećale propusnu moć, ali bi bilo najbolje da industrija ide u pravcu us­postavljanja standarda.

Kartice zasnovane na PCI magistrali obezbjeđuju bolje performanse, nudeći osobine koje zah­tje­vaju naprednije karakteristike kao što su miješanje višestrukih zvučnih tokova i obrada tro­di­men­zionalnih pozicionih tokova. Zbog velikih potreba podrške vezanih za ISA tehnologiju, cije­ni se da do 20% kapaciteta centralne procesorske jedinice može da bude blokirano za vrijeme re­produkcije 16-bitnog stereo uzorka na frekvenciji od 44,1 kHz. Magistrala PCI značajno sma­njuje usko grlo performanse, omogućavajući centralnoj procesorskoj jedinici da se usred­sre­di na druge zadatke kao što su trodimenzionalna grafika, logika i fizika računarskih igara. Uz to, PCI magistrala može da bude 10 do 20 puta efikasnija od ISA u obradi zvučnih tokova.

PCI podrška je na tržištu od 1993. godine ali, uprkos prednostima koje pruža, bilo je po­trebno još pet godina da PCI audio dođe do većeg izražaja.

Za to postoji nekoliko razloga:
- manjak primjena koje zahtjevaju zvuk visokih performansi,
- tehnička poteškoća pri projektovanju proizvoda koji obezbjeđuju pravu kompatibilnost sa SoundBLaster karticom na PCI magistrali, i do nedavno,

- visoka cijena prvobitnih PCI audio čipova.

Sada su, međutim, PCI zvučne kartice često jeftinije od svojih ISA konkurenata. To je tako, dje­limično zbog brzine i elegancije PCI magistrale. Jedna ISA zvučna kartica koja uključuje sin­tezu wavetable, obično ima i 1 do 4 Mbajta skupe ROM memorije za podršku skupa uzo­ra­ka zvukova instrumenata wavetable sintetizatora, koji se često nazivaju skup umetaka ili ta­las­ni skup. Nasuprot tome, mnoge PCI kartice izbjegavaju ROM pristup da bi učitali svoje sku­pove umetaka u sistemsku RAM memoriju. Brzina PCI magistrale omogućava ovaj pri­stup, zato što daje zvučnim karticama mogućnost da brzo pristupe uzorcima u sistemskoj me­mo­riji.

Zanimljiva karakteristika nove generacije PCI zvučnih kartica je njihova mogućnost obez­bje­đi­vanja kompatibilnosti sa korisničkim režimom DOS Sound Blaster za veliki broj ra­ču­nar­skih igara za operativni sistem DOS koje još uvijek postoje. Znatno je komplikovanije obez­bje­di­ti ovakvu kom­pa­ti­bilnost sa zvučnom karticom zasnovanom na PCI magistrali, nego sa PCI audio čipom in­te­gri­sanim na matičnoj ploči. One dopuštaju i povezanost više zvučnika; usko­ro će biti moguće da se PC računaru doda do osam zvučnika u takozvanom formatu 7.1 (se­dam odvojenih po­zi­ci­o­nih audio kanala, plus jedan subvuferski). Tu mogućnost je obezbjedio "Environmental Audio" SoundBlasterLive! ploče, koji je izbačen na tržište u ljeto 1998. godine.

Dok će PCI audio biti veliki napredak, postoji jedan ozbiljan problem koji mora da se rješi da ne­ki korisnici ne bi doživeli neprijatna iskustva sa svojim PCI audio podsistemima. Problem, u stvari, izazivaju izvjesni grafički podsistemi koji, sa svoje strane, mogu da utiču na kvalitet re­pro­duk­ci­je PCI audio podsistema. Neki grafički upravljački programi će neprestano poku­ša­va­ti prenos po­dataka na grafički čip - gdje se podaci prenose i smještaju u bafer od strane sis­tem­skog PCI sku­pa čipova - u vrijeme kada grafički čip ne može da prima podatke. Ovakvo po­na­šanje oči­gled­no može neznatno da poboljša rezultate testa performansi grafike, ali i da one­mo­gući dru­gim uređajima na PCI magistrali da primaju svoje podatke preko izlaznog bafera sku­pa čipo­va prilično dugo - što je dovoljno da se izazove čujni prekid zvučnog toka.

Uprkos ovim problemima, kako specifikacija PC 98 firme Microsoft poziva sisteme da pres­ta­nu sa korišćenjem ISA ploča do januara 1999. godine, vrlo je vjerovatno da će ISA uskoro po­t­pu­no nestati u novim sistemima.

3.2. USB zvuk

Švajcarska kompanija za proizvodnju poluprovodnika Micronas, razvila je tehnologiju koja bi mogla da pokaže da će zvučna kartica zastariti u budućim multimedijskim PC sis­te­mi­ma. Njen USB audio kontroler integriše digitalni signal procesor (DSP), digitalno-analogni kon­­ver­tor (DAC), operacioni pojačavač i kontroler Univerzalne serijske magistrale (USB) u spolj­­nu jedinicu, koja sadrži sve što je potrebno da se kućište zvučnika dovede u ravnotežu, i da se zvučnici priključe direktno na PC računar bez upotrebe zvučne kartice. Pored smanjenja cije­­ne, ova tehnologija nudi i nekoliko pogodnosti krajnjem korisniku, kao što je mogućnost pro­­mjene jačine i ravnoteže zvučnika na samoj jedinici, i omogućavanje onima koji se pro­fe­si­o­­nalno bave zvukom da programiraju jedinicu putem Excel sprege za tabelarne proračune.

4. MP3

Premda je samo od indirektnog značaja za "zvučne kartice", negdje se mora se naći mjesto i za teh­nologiju koja je na juriš zauzela svijet PC računara u prvoj polovini 1999. godine - i iz­gle­da da je to ovdje najpodesnije.
Razvijen iz originalnog MPEG standarda, MP3 - što je skraćenica za MPEG Audio Layer-3 - jedna je od tri šeme za kodovanje (sloj 1, sloj 2, sloj 3) koje komprimuju zvučne signale, i ona ko­risti audio tehniku audiokodovanja zasnovanu na psihoakustici - proučavanju kako ljudski mo­zak opaža zvuk - koja je pokazala da on jednostavno ne može da obradi mnogo in­for­ma­ci­ja koje uvo prikupi. MP3 otklanja te suvišne i nevažne dijelove zvučnog signala.
Standard MP3 dijeli spektar frekvencija na 576 frekventnih opsega i komprimuje svaki opseg po­jedinačno. Ljudsko uho dobro čuje šumove srednje visine, ali ne tako dobro i visoke ili nis­ke šumove. Oni se mogu čuti, ali nedovoljno dobro da bi se mogli precizno prepoznavati de­ta­lji. Ovi opsezi se, zbog toga, mogu veoma mnogo komprimovati bez ikakvog primjetnog uti­ca­ja na krajnji kvalitet zvuka, ako se koristi tehnika poznata kao perceptualno kodovanje. Ako se dva zvuka istovremeno čuju, MP3 snima samo onaj koji će uho da registruje. Slično tome, ti­hi zvuk koji slijedi odmah za glasnim može da se otkloni, pošto i tako ne bi bio registrovan. Zvukovi se takođe komprimuju i u stereu - ako je zvuk identičan na oba stereo kanala, samo se jedanput memoriše - ali se pojavljuje na oba kanala kada se MP3 datoteka dekomprimuje i reprodukuje.
Uz to, MP3 dodaje i modifikovanu Diskretnu kosinusnu transformaciju (Discrete Cosine Trans­form - DCT) koja koristi filtersku bateriju, povećavajući rezoluciju frekvencije 18 puta u od­nosu na sloj 2. Rezultat je, u stvari, to što MP3 dopušta komprimovanje zvučnih datoteka CD-kvaliteta sa faktorom 12, uz male gubitke u kvalitetu. Zvuk CD kvaliteta koji traje oko jed­nog minuta može da se komprimuje u oko jedan megabajt podataka - tako da uobičajeni CD snimak od 4 minuta može da se smjesti u datoteku od 3,5 do 5 Mbajta memorije. Jedna MP3 datoteka - one koriste oznaku tipa .mp3 - takođe može da sadrži informaciju o samoj da­toteci u kontrolnom kodu. Taj kontrolni kod sadrži informacije kao što su ime izvođača, gra­fika (obično slika sa omota CD-a), internet adresu za dodatne informacije, tekstove pje­sa­ma, muzički pravac itd.
Sredinom 90-ih, studenti na američkim koledžima su počeli da koriste MP3 tehnologiju da bi me­đusobno razmenjivali snimke - i to je ubrzo postalo dio univerzitetske svakodnevice. Je­di­no što je to sporo ulazilo u širu upotrebu - sve dok Američko udruženje muzičke industrije (RIAA - Recording Industry Association of America) nije odlučilo da tuži firmu Diamond Mul­timedia zbog prodaje njihovog izuma zvanog Rio, u jesen 1998.godine. Ova naprava na­lik na vokmen marke Sony je, u suštini, bila uređaj za memorisanje MP3 koja je mogla da re­pro­dukuje muziku programiranu pomoću MP3 šeme, u trajanju od sat vremena. Prva par­ni­ca nije uspjela da spriječi pojavljivanje Ria na tržištu, za čime je uslijedila žalba, da bi slučaj ko­nač­no bio zaključen u junu 1999. godine, pošto je sud odlučio da Rio nije "digitalni uređaj za snimanje zvuka", te stoga nije mogao da predmet bude ograničenja američkog zakona o kuć­nom snimanju zvuka iz 1992. godine. Ono u čemu je loše shvaćena tužba ipak uspjela, bi­lo je skretanje pažnje nacije na MP3, koji se, gotovo preko noći, iz malo znanog podzemnog pok­reta među tehnofilima "zagriženim" za Internet, pretvorio u popularni kulturni fenomen.
Najveći broj MP3 datoteka nastaje od materijala sa audio CD-a. Ovaj proces se sastoji od dvije fa­ze, od kojih je prva prebacivanje snimaka iz digitalnog audio formata CD-DA u WAV for­mat. Ovaj korak je presudno značajan i neizbježan. Postoje programi koji mogu da proizvedu MP3 direktno sa audio CD-a, ali oni to postižu tako što prvo vrše izdvajanje zvuka sa CD-a. Taj zadatak obavljaju posebni programi poznati kao CD riperi. CD riper učitava snimke sa au­dio CD-a digitalno i ispisuje ih na čvrsti disk kao WAV datoteke. Snimak od 4 minuta za­u­zi­ma oko 40-50 Mbajta memorije u WAV formatu, tako da prebacivanje cijelog CD-a zahtjeva ve­liki prostor na čvrstom disku.
Druga faza ovog procesa je prebacivanje .wav datoteka u .mp3 format. Ta faza uključuje i ko­riš­ćenje specijalizovanog softvera, a programi koji obavljaju ovaj zadatak poznati su kao MP3 ko­deri. MP3 datoteke se mogu napraviti pomoću niza stepena kompresije, a korisnicima je pri­tom dopušteno da izaberu najbolju kombinaciju kvantiteta i kvaliteta. Tipično, dostupne su slje­deće opcije:
- "CD kvalitet" - komprimovan u odnosu 12:1, pri brzinama između 128 Kbita u sekundi i 192 Kbita u sekundi,
- "skoro CD kvalitet" - komprimovan u odnosu oko 18:1, i
- "FM radio kvalitet" (Real Audio) - komprimovan u odnosu 70:1 pri brzini od 64 kbita u sekundi
Najveći broj MP3 datoteka dostupnih na Internetu su kodovane na frekvenciji od 44 kHz i br­zi­ni od 128 Kbita u sekundi (brzina bitova koja obezbjeđuje dobar odnos kvaliteta i veličine jed­­ne MP3 datoteke). Kodovanje pri brzini od 192 kbita u sekundi dati će rezultate vrhunskog kva­­liteta - ali po cijeni znatno veće datoteke. Snimci napravljeni pri brzini od 64 kbita u se­kun­di, i manje, uzorkuju se na frekvenciji od 22 kHz u sekundi. Obrnuti postupak - prebacivanje MP3 datoteka na CD audio snimke - takođe uključuje dvije posebne faze. Dekodovanje MP3 da­­toteke u WAV datoteku izvodi specijalizovani program poznat kao MP3 dekoder. Preba­ci­va­nje WAV datoteke na CD obavlja niz specijalizovanih primjena koje služe za prav­lje­nje upi­si­vih (CDR) ili prepisivih (CD-RW) kompakt diskova, kao što su Easy CD Creator ili WinonCD.
Uprkos uspjehu koji je firma Diamond postigla na američkom sudu, postoje sporna pitanja ko­ja se tiču korišćenja MP3 tehnologije. Dok Britanska fonografska industrija (BPI) ostaje pri sta­­vu da je nezakonito praviti kopije CD-a, kaseta ili ploča čak i za ličnu upotrebu, to nije na sna­­­zi u britanskom zakonu, a u stvarnosti se uveliko primjenjuje. Preuzimanje MP3 datoteka sa li­cen­com sa Interneta je potpuno zakonito, ali nezakonito je kodovati ih i razmenjivati sa dru­­gi­ma, osim ako za to ne postoji odobrenje dobijeno od nosioca zaštićenog autorskog prava na tu muziku. Postoji mnogo legalnih snimaka u MP3 formatu besplatno dostupnih preko In­ter­­ne­ta uz odobrenje nosioca autorskih prava - tu se najčešće radi o nepoznatim izvođačima ko­ji že­le da se na besplatan način predstave javnosti. Međutim, opšte je prihvaćeno da je ve­li­ka ve­ćina MP3 muzičkih datoteka nezakonita - to su snimci bez licence albuma sa zaštićenim au­­tor­skim pravima. I mada ima nekoliko poznatih izvođača koji su želeli da predstave svoj rad na internetu koristeći MP3 format, to je uvek nailazilo na otpor. Zanimljivo je da je, ubrzo pos­­lije svog uspjeha na sudu, izgledalo da firma Diamond pokušava da smiri izdavačke kuće na­ja­­vom da će novi model karakterisati antipiratski softver koji će spriječiti bespravno kopiranje MP3 datoteka, i moći će da se nadgradi putem Interneta, tako da reprodukuje svaki standard ko­­ji na kraju preporuči Sigurnosna inicijativa za digitalnu muziku (SDMI).
Firma koja vjerovatno neće proizvoditi MP3 uređaje za reprodukciju u skorijoj budućnosti je Sony, izumitelj mini diska (MD), standarda za snimanje zvuka koji se probijao krajem 90-ih. Rio je, međutim, i manji i lakši od većine MD uređaja za reprodukciju, a još jedna prednost mu je i to što nema pokretnih dijelova. To znači da bez obzira na to koliko grubo rukovali nji­me, za razliku od CD-a ili mini diska, to ni najmanje neće smetati muzici. Pored toga, Rio i ma­nje op­te­re­ćuje napajanje strujom od proizvoda zasnovanih na laseru, postižući traženih 12 sa­ti po­mo­ću samo jedne alkalne baterije.

4.1. MP3 - Cool Edit Pro

Ono što sam ja našao kao najvrednije kod programa Cool Edit Pro 2.0je svakako obrada .mp3 datoteka, bez ikakvog dodatnog plug in -a ili nečeg sličnog. Rekao bih neke osnovne svari o tom hvale vrijednom formatu. Radi se zapravo o standardu MPEG 1 layer 3.
MPEG 1 standardizira tri različita načina kodiranja za digitalizirani zvuk, redom Layer 1, Layer 2 i Layer 3. On ne standardizira encoder već samo tip informacija koje encoder treba proizvesti i zapisati u MPEG datoteku, kao i način na koji dekoder treba shvatiti, dekompresirati i resintetizirati informaciju. Kodirani zvuk može biti i dio kodiranog vida i tada govorimo o MPEG1 system stream -u. MPEG kod kodiranja ne pokušava napraviti kodiranje bez gubitaka nego pokšava generirati zvuk koji će slušaču zvučati identično. Kod kodiranja bez gubitaka redundancija u audiu se koristi da bi se kompresirao zvučni signal, i dekodirani se signal ne razlikuje od originala. Sa druge strane precepcijski audio codec poput MPEG -a ne pokušava ostvariti kodiranje bez gubitaka nego je cilj takvog kodiranja da dekodirani zvuk zvuči identično ljudskom slušaču. Pokušavaju se eliminirati sve komponente zvuka koje su irelevantne ljudskom uhu, naprimjer one koje se ne čuju. Dakle grubo govoreći MPEG 1 enkoder transformira zvučni signal u frekvencijsku domenu, eliminira frekvencijske komponente koje su maskirane jačim frekvencijskim komponentama i pakira taj analizirani signal u MPEG 1 format zapisa.
Različiti slojevi kod MPEG su bili definirani jer svi oni imaju svoje prednosti. Uglavnom složenost kodera/dekodera, vrijeme potrebno za obradu i efikasnost raste od prvog ka trećem sloju. Layer 1 je pogodan za aplikacije gdje se traži mala složenost enkodera. Layer 2 je nešto složeniji i obično se koristi za aplikacije ˝jedan ka mnogima˝, kad jedan koder poslužuje više dekodera. Efikasnije otklanja redundanciju i bolje primjenjuje psihoakustički model ljudskog uha. Layer 3 je dakako najsloženiji i usmjeren j aplikacijama nižeg bit rate -a , ekstrahiranjem redudantnih podataka i upotrebom Huffmanovog kodiranja. Sva tri sloja hijerarhijski su kompatibilna tj. svaki od slojeva može dekodirati niže slojeve.
MP3 format odnosi se na MPEG 1 Layer 3 programske kodere i dekodera za windows.

4.2. Kako MPEG1 stvarno radi?

Primarni psihoakustički efekt koji MPEG koristi zove se ˝auditory masking˝, gdje dijelovi signala nisu prepoznatljivi od strane ljudskog uha. Naprimjer ako postoji zvuk otprilike konstantne frekvencije, svi drugi tiši tonovi bliskih frekvencija se neće čuti.
Taj model analizira ulazne signale po ulaznim vremenskim odsječcima i određuje mu spektralne komponente. Tada primjenjuje maskiranje poput onog u našem uhu i ostavlja jedva primjetan šum na svakom frekvencijskom pojasu koji se zove prag maskiranja. Paralelno tome radi se vremensko -frekvencijsko mapiranje, koje rezultira spekrtralnim komponentama za potsekvencijsko kodiranje. U fazi kodiranja i kvantizacije enkoder pokušava pronaći potreban broj bitova tako da uzima u obzir i bitrate i zahtjeve od maskiranja uzimajući u obzir prag maskiranja. Informacija o raspodjeli bitova po spektru sadržana je u nizu bitova kao dodatna informacija.
MPEG 1 podržava bitrate od 32kbit/s do 320 kbit/s. Layer 3 podržava također i promjenljivi bitrate, jer su bitovi različito dodijeljeni po frameovima.
Kada govorimo o odnosu signal/šum (SNR) treba reči da za percepcijski kodek to i nije neka relevantna informacija. SNR može varirati ovisno o signalu od 0 do 100 dB, a da se ni u jednom slučaju ne može čuti nikakav šum. Ono što je stvarno bitno, kako to zvuči, suviše je opet subjektivno da bi se lako dalo standardizirati.

4.2.1. Upotreba fileova

Uzorkovani signal postoji na hard disku našeg računala kao file, sačuvan u nekom od podržanih formata. Ako mi želimo raditi i obrađivati naš audio, dodavati mu glazbu ili druge zvukove i napraviti pjesmu ili neku audio prezentaciju koristit ćemo audio blokove ( kao što su nam riječi blokovi u tekstualnom editoru za izradu knjige).
Jedna od najvažnijih stvari pritom je način na koji naš program obrađuje neku datoteku. Postoje dva načina audio-uređivanja bazirana na računalima. To je destruktivno i nedestruktivno uređivanje.
- Destruktivno uređivanje je kad efekti ili funkcije koje primjenjujemo nad određenim dijelom naše audio datoteke ( cut, paste, eho) utječu direktno na našu datoteku i mijenjaju je.
- Nedestruktivno uređivanje je kad naša izvorna datoteka nije promijenjena, nego je svako uređivanje spremljeno kao određena instrukcija koju treba izvršiti nad tom datotekom. Na primjer, u destruktivnom uređivanju povećanje glasnoće bi povisilo stvarnu amplitudu uzoraka u našoj datoteci, dok bi nedestruktivno uređivanje izazvalo primjenu funkcije koja bi rekla programu da pojača reprodukciju našeg signala.
Cool Edit podržava oba načina rada, makar i destruktivan način rada nije zapravo destruktivan, jer se promjene ne provode tako dugo dok ne izberemo opciju ˝Save˝.
U biti radi se o ˝zakašnjelom˝ destruktivnom editiranju.
Kada otvorimo neki waveform u Cool Edit -u, on sprema privremenu kopiju datoteke u privremeni direktorij (Temp) i koristi tu kopiju za editiranje. Originalna datoteka ostaje nepromijenjena sve dok ne odlučimo snimiti promjene koje smo napravili. Kada to ipak napravimo, Cool Edit jednostavno prepiše tu datoteku novim sadržajem.
- Promjene napravljene u ˝ Edit View˝ poput cut, paste, upotreba efekate (jeke, distorzije itd.) su destruktivne prirode, pa kada snimimo te promjene promijenili smo samu tu datoteku.
- Promjene napravljene u ˝ Multitrack View˝ poput cut, split, ili promjena glasnoće su nedestruktivne kao i upotreba real-time efekata.
Takav način rada omogućava Cool Edit da pruža višestruki ˝Undo˝. To nam omogućava da se vraćamo korak po korak unatrag, kroz svaku promjenu koju smo napravili ka prijašnjem stanju waveform -a.

4.2.2. Pregled u stvarnom vremenu

Cool Edit Pro nudi real time preview ili pregled u stvarnom vremenu za mnoge od efekata koje nudi. To znači da nam je omogućeno pregledavanje utjecaja pojedinog efekta prije same njegove primjene nad waveform -om. Postavke preview-a se obnavljaju u stvarnom vremenu što znači da možemo mijenjati parametre nekog efekta u isto vrijeme dok slušamo dotični audio. Naravno, kod sporijih sistema, neki efekti bi se mogli prekinuti za vrijeme preview -a.

4.2.3. Multitrack View

Multitrack programsko okruženju omogućava nam da radimo sa serijom različitih waveforma, MIDI -a i drugih audio file -ova omogućavajući nam rezanje, miksanje, itd. te stvaranje novih audio traka. Bez obzira koji od audio zapisa mi koristili, svaki od njih je predstavljen sa blokom. Proces miksanja se sastoji od kombiniranja različitih blokova u dvije ili više izlaznih traka. Pri tome Cool Edit mora opetovano provjeravati o nastalim promjenama i procesuirati ih na izlazne trake. On to čini pomoću takozvane ˝pozadinske obrade˝ tj. ˝background mixing˝-a. Kao što samo ime govori takav se proces odvija u pozadini i generalno je vrlo brz. Ipak ako koristimo više izlaza to može znatno usporiti proces.

4.2.4. Session datoteke

Uz standardne wav, MIDI i video saundtrack -ove Cool Edit koristi još i prezentacijske datoteke ili session files. Session datoteke su vrlo male po veličini i sadrže samo detalje o nekoj multitrack session poput informcija o tome koji se audio i video fileovi koriste i gdje, imena traka, razine pojedinih efekata itd. Jasno je dakle da će neki takav file raditi samo na dotičnom računalu. Također je potrebno imati na umu da ne smijemo brisati niti pomicati datoteke korištene u nekoj od nezavršenih session -a. U slučaju da ipak želimo micati neki session, onda moramo snimiti session u novi direktorij zajedno sa svim pripadnim fileovima. To se radi sa odabirom opcije File -> Save Session As.

5. PROGRAMI ZA OBRADU MP3 FORMATA

MP3Producer 2.37

Od samog početka, kao što smo rekli, želja programera bila je da korisnicima podare jednostavne i nadasve funkcionalne alate za rad sa MP3 formatom zapisa. Paletu programa čine četiri nezavisna ostvarenja koja se mogu koristiti u sprezi ili potpuno odvojeno, svako u svojoj oblasti djelovanja.

Udarni proizvod predstavlja program pod nazivom MP3Producer (2,25 MB, 2,06 MB na HD-u), sveobuhvatan alat za izradu MP3 numera „od nule”. Za ovaj program slobodno se može reći da predstavlja simbiozu preostala tri te da na jednom mjestu sadrži sve opcije koje su potrebne za izradu MP3 numera (bilo da ste početnik ili iskusni vuk). Konverzija numera može se vršiti direktno sa CD-a ili pristupom fajlovima na hard disku koji su prethodno, ovim ili nekim drugim programom, prebačeni u pogodan format. Pored podrške za WAV format zapisa, MP3 numere je moguće izrađivati iz OGG fajlova, dok je omogućena i konverzija iz WAV formata u OGG i obrnuto. Bogata paleta podešavanja omogućava pristup opcijama za kontrolu svih aspekata izlaznih fajlova: od kvaliteta i automatskog imenovanja, pa sve do izrade ID3 tagova (podržani su i ID3v1 i ID3v2) ili skidanja informacija o numerama uz pomoć FreeDB servisa. Kako MP3Producer u sebi praktično sadrži sve ostale programe, čitanje narednih redova pružiće vam veoma dobru sliku o njegovim mogućnostima.

CDRipper 2.84

Kada je riječ o CDRipperu (www.mp3developments.com/sr-cdripper.php)1,57 MB, 1,23 MB na HD-u), može se reći da je njegovo korišćenje potpuno nepotrebno ako ste se prije toga već odlučili za rad u MP3Produceru. Međutim, ukoliko vam je potreban isključivo pouzdan alat za prebacivanje muzičkih numera sa CD-ova na hard disk (u WAV formatu), on može da bude nezamenljiva karika u lancu.

Kao i sva ostvarenja MP3Developmentsa, CDRipper krasi simpatično dizajniran upravljački interfejs, potpuno grafički usklađen s prethodnim ostvarenjem (čini vam se da ste u „ogoljenoj” verziji MP3Producera). Radna površina je prepuna korisnih informacija (ime pjesme i izvođača, vrijeme trajanja, procijenjena veličina izlaznog WAV fajla...), ali je zadržana jednostavnost rada uz mogućnost prilagođavanja izgleda i funkcionalnosti sopstvenim potrebama i željama. Skidanje numera na hard disk može da se obavi isključivo u WAV formatu, i to odabirom željenih segmenata (program posjeduje sjajnu podrutinu za „čupanje” tačno određenih vremenskih intervala sa CD-a), pojedinačnih pjesama ili cijelog diska. Format imenovanja izlaznih fajlova može slobodno da se formira pre početka procesa, uključivanjem željenih stavki (ime autora, naziv pesme, naziv albuma...), a kako postoji podrška za servis FreeDB, nazivima se automatski daje smišljeno značenje. Takođe, podržana je i izrada (extended) M3U ili PLS lista.

MP3Coder 1.64

Kao što mu ime sugeriše, MP3Coder (www.mp3developments.com/sr-mp3coder.php), 1,58 MB, 1,17 MB na HD-u) služi za konverziju (enkodovanje) zvučnih datoteka u MP3 format. Upotrebljivost programa donekle je ograničena jer je podržan samo rad sa WAV fajlovima koji su prethodno, iz nekog drugog programa, pripremljeni za konverziju (iz ovog programa nije moguće „svlačiti” pjesme sa CD-a).

Podešavanja su brojna, a bitno je istaći da postoji podrška za MPEG-1 i MPEG-2 format, izbor konstantnog ili promjenljivog bitrejta (omogućen je izbor od 8 pa do punih 320 bit/s), određivanje izlaznog kvaliteta, mogućnost unosa informacija u ID3 tag itd. Program je izuzetno lak za korišćenje (potrebno je samo obilježiti željene datoteke u tabeli i sačekati da programska rutina odradi svoj dio posla), a, za one koje to interesuje, navešćemo i podatak da koristi, kao i MP3 Producer, Lame MP3 Codec engine u verziji 3.93.

MP3TagEditor 2.01

Konačno, posljednje mjesto u ovom pregledu rezervisano je za program pod imenom MP3TagEditor (www.mp3developments.com/sr-mp3tageditor.php), 1,53 MB, 1,02 MB na HD), služi za popunjavanje i manipulisanje s postojećim ID3 tagovima.

Korisnik može da radi sa ID3v1 i ID3v2 tagovima, uz prisustvo velikog broja opcija koje rad čine komfornim i jednostavnim. Tako su uključene napredne opcije za preimenovanje više fajlova odjednom, podržana je direktna veza sa FreeDB serverima za preuzimanje informacija o pjesmama iz globalne baze podataka na Internetu, tu su i opcije za automatsko popunjavanje polja, numerisanje pjesama, izradu playlista (M3U i PLS), upisivanje riječi pjesme (Lyrics) i slično. Takođe, podržana je i izrada svojevrsnih tabelarno-tekstualnih izvještaja (HTML ili RTF format) koji odlično mogu da posluže kao baza podataka o posjedovanim MP3 numerama u proširenom sadržaju (izvještaji mogu da obuhvate proizvoljan broj polja: od naziva pjesama i imena izvođača pa sve do korišćenog bitrejta, dužine trajanja i sličnih sitnica). ID3 tagovi mogu da se edituju pojedinačno ili grupno za kompletne albume odnosno kolekcije na disku. Zanimljivo je to što MP3TagEditor jedini nema automatsku podršku za rad na bosanskom jeziku te se nama razumljiv jezik dobija downloadovanjem posebnog modula (u LNG formatu) sa matičnog sajta i njegovim kopiranjem u instalacioni direktorijum programa.

Kraj 2. dijela